"Kad god dođem u Novi Sad zaljubim se bar 19 puta za sat vremena..."To je rečenica koju sam odavno pročitala i ne mogu se više složiti. Iako se možda neću složiti sa autorom o kakvom zaljubljivanju se tu radi, to je manje važno. Svako voli Novi Sad zbog različitih stvari i na svoj način. A ja sam u njega zaljubljena.
Zaljubljena sam u stare, ali očuvane kuće i zgrade kojih ima u skoro svakoj ulici. U centar koji noću sija kao da je okićen novogodišnjim lampionima, bez obzira na godišnje doba. U uređene biciklističke staze kojih ima po celom gradu, pa ne moram da obilazim pešake (mada moram priznati da ih nisam volela od samog početka, niti sam shvatala što se biciklisti toliko ljute kad nekad neobazrivo šetam - sve dok i sama nisam postala jedna od njih). Kad dođem u Novi Sad zaljubim se u bake i deke koji prodaju cveće na ulici ispred Limanske pijace. U velike dunavske mostove koje misliš da bi prešao za par minuta, ali njima nikad kraja (mada ne buniš se jer gde god da pogledaš oko sebe čini ti se kao da si na razglednici). Srećna sam kad sasvim slučajno naletim na čoveka koji prodaje mandarine na ulici, a meni su se baš tad jele. I kada odem na Štrand da se sunčam i čitam knjigu, pa izgubim pojam o vremenu i narednih nedelju dana mažem jogurt po koži. I kada posle izlaska u grad svi završimo ispred Vanese i jedemo pljeskavice i tople sendviče, dok se smrzavamo na klupicama ili stepenicama. Ali sam najsrećnija kada odem u Srpsko Narodno Pozorište. Još u srednjoj školi nas je profesorka muzičkog dovodila u Novi Sad na opere i balete, pa osećam nostalgiju svaki put kada gledam repertoar za ovaj mesec. I kada jedem sarajevske ćevape u Walter-u. Zaljubim se u ulične prodavce knjiga ispred fakulteta i male prodavnice polovnih knjiga, jer uvek nađem nešto što me oduševi (Jesam li već pomenula da na ulične prodavce uvek nekako naiđes u pravom trenutku? Samo ako znaš da zastaneš.) Zaljubim se u petrovaradinsku tvrđavu jer toliko retko stižem da odem tamo da se svaki put osećam kao turista. I Gradić koji mi daje utisak da sam u nekom starom romantičnom filmu kada prolazim autobusom kroz njega. U Azru, malog lovačkog psa, koja svaki dan bude vezana ispred studentske menze pa smo je svi već razmazili. Volim "malu menzu" gde nikad nije gužva i sve kuvarice su fine. I ljude koji nigde ne žure. I imaju razumevanja kad tek učiš da voziš rolere pa praviš zastoj na stazi na keju. Svaki put iznova i iznova. Zaljubljujem se u svaki ćošak grada koji juče nisam videla, a danas mi već nije jasno kako mi to još prvog dana nije zapalo za oko. U tako veliki grad u kom uvek možeš naći mirno mesto u blizini. I uvek možeš naći još neku novu prečicu.
Ponekad pomislim da možda neću provesti dovoljno vremena u Novom Sadu da odem na sva mesta i uradim stvari koje sam poželela. Nikada nisam otišla na nedeljno planinarenje Fruškom gGorom. Nisam otišla na obilazak podzemnih tunela Petrovaradinske tvrđave. Ni u gradske muzeje. Ni u najlepši mali grad u Srbiji, Sremske Karlovce, koji su tako blizu Novog Sada, a ja nekako nikad ne nađem vremena da odem i osvežim uspomene sa ekskurzije iz osnovne škole.
Ako ste već došli u Novi Sad, nemojte misliti da ćete imati vremena za sve te stvari. Jer nikada nećete imati više vremena nego sad. Zato idite, na mesta na koja ste oduvek želeli da odete, na mesta koja vam deluju zanimljivo, pa i na ona koja tako ne deluju, jer ko zna gde ćete se baš vi zaljubiti u Novi Sad.
Autor: Aleksandra Marković